15. 5. 2017.

Kako razmaziti trekera: Memorijal Mihajlo Kampoš 2017.


Memorijal Mihajlo Kampoš održan je po četvrti put na stazama Subotičke peščare. Za razliku od mnogobrojnih akcija sličnog tipa kod kojih se može pričati o ovakvim ili onakvim poboljašanjima (ili pogoršanjima) iz godine u godinu, vrhunskoj organizaciji na koju su Subotičani navikli trekere još od prvog izdanja memorijala nikad se nije mogla staviti iole ozbiljna zamerka, ali se zato uvek može pričati o rekordima raznih vrsta. Ovog puta rekordan broj učesnika, ali i rekordna količina pozitivne energije - šta više poželeti?

Pitanje dobre organizacije trekinga u Subotici jednostavno se ne postavlja. Kada je glavni dirigent orkestra čovek koji je prvi doneo treking u Srbiju onda tu nema mesta za improvizaciju i sistem pokušaja i grešaka; taj zanat ispečen je mnogo pre nego što je nastala ijedna od naše dve treking lige, štaviše ova pozitivna zaraza upravo je i krenula sa subotičkog peska i Subotičani su godinama bili najpozitivniji primer kako se realizuje jedna ovakva trka. Voleo bih da i sada mogu da kažem da su pokazali svima kako se to radi, ali u međuvremenu se pojavilo još nekoliko vrhunski organizovanih treking akcija, što ne znači da Subotičani nisu umeli da izvuku još neke kečeve iz rukava.

Zoki Vukmanov otvara akciju
Karakteristični detalj staze
Ovde dežuraju mnogo opasni kontrolori


Dakle, kako najlakše razmaziti trekera? Jednostavno, pored sjajno uređenih i odlično markiranih staza (dobro, možda kombinacija zelene i žute nije najsrećnije rešenje u periodu najjače vegetacije, ali nisam čuo da se neko izgubio - možda samo nisu vikali dovoljno glasno) dovoljno je osam kontrolnih tačaka, sa dobro raspoloženim kontrolorima, okrepom kakva se samo poželeti može i sitnim poklončićima i iznenađenjima za takmičare. Ako smo sveže voće i medena srca i čokoladne kocke u rinfuzi još i mogli da očekujemo, domaći mafini i žito sa šlagom su bili osveženje u svakom smislu, a simpatični magnetić sa markacijom staze već je zauzeo mesto na frižideru. Voda se podrazumeva, ali bilo je tu i soka, falilo je samo hladno pivo pa da osećaj bude kao na pikniku a ne na ozbiljnoj maratonskoj trci. Možda je to bio samo taktički trik - najesti protivnike pa izdominirati - ali ako je fora u tome ne verujem da je nekome od najedenih protivnika suviše teško palo.






Ako se organizatorima ima išta prigovoriti, to je da na cilju nije bilo dovoljno bedževa i finišerskih medalja za sve, ali ako je za zamerku to što se umesto očekivanih oko 350 učesnika (i spremnih 400 finišerskih paketa) na startu pojavilo preko 470 ljudi, pa hajde da zameramo. Teško da se iko ovome realno nadao, s obzirom na to da je dosadašnji rekord u broju takmičara na jednom kolu treking lige (bilo koje) bio tek oko 220, pa ako je ovako odlična organizacija kola treking lige već skoro pa standard, eto novog (preteškog) domaćeg zadatka za organizatore budućih kola...



Najviši uspon na stazi, čitavih desetak metara!
Naišao je i voz, doduše ne dok smo mi bili na pruzi...

Što se ličnog utiska tiče, iako mi mnogo toga juče nije polazilo za rukom/nogom, reći da sam posle svega prezadovoljan bila bi preblaga reč. Kako je dan počeo, ispalo je i više nego odlično: nekako mi postaje navika da veče pred maratone spavam svega 2-3 sata u komadu, a onda se greške tipa uredan dolazak na stari start u Velikom Radanovcu i kruženje u osmicu oko Makove sedmice lako mogu desiti, a ukupan "zamor materijala" nije teško shvatiti... U prvih petnaestak kilometara ozbiljno sam razmišljao da skratim na srednju stazu, ali posle šake analgetika i sustizanja društva koje mi je pobeglo još na startu i fizički i psihički aspekti su nekako legli na svoje, a konačno vreme od oko 7 sati za 42,5 kilometra nije čak ni tako loše. Blage simptome sunčanice i dehidracije ćemo ignorisati, osvežavajuće piće od ječma i hmelja ionako leči sve, još ako je sa terase Ženskog štranda uz samu obalu Palićkog jezera...

Deo staze kojim ranije nisam išao, pravo osveženje 
Jezerce dušu dalo za bućnuti se


Poslednji metri do cilja

Posle trke mi prilazi Ivan iz Kragujevca, kaže: "Ti si bio brži od mene na mom terenu, a evo sad sam ja stigao pre tebe na tvom". Smejem se i odgovaram da ovo ipak nije ni moj teren, dovoljno su daleko Fruška gora i Subotica, ali onda kad malo bolje razmislim, kad se neko toliko potrudi da se na stazi osećaš kao kod kuće zar je geografija i bitna? A kad se godinama navikneš da ti organizatori obezbeđuju samo ono najosnovnije da ne skapaš od gladi i žeđi, onda te je lako oduševiti srdačnošću i gostoprimstvom, a Subotičani su u tome bez premca. Pa i ako nas malo i razmaze, zar je to loša stvar? Stvarno ne znam ko će se buniti.

Zalazak sunca iznad Palića


Dopada Vam se ovaj tekst? Pratite perpetuuM Mobile i preko Facebooka.

Нема коментара:

Постави коментар