3. 4. 2017.

Homolje iz prvog plana: Ježevac


Svaka planina ima bar jedan vrh koji se po nečemu posebno ističe u odnosu na druge. Da li zbog visine, težine ili atraktivnosti, tek postoje i neki planinski vrhovi poznati i među onima koji u planine idu tek par puta godišnje, obično nekako s proljeća.

Jedan od takvih je i Ježevac, vrh Homoljskih planina koji u ovom masivu možda ni po čemu nije naj - osim po posećenosti...


Sa skromnih 675 metara nadmorske visine, Ježevac nije ni najviši a ni najzahtevniji vrh Homoljskih planina, a u moru izuzetnih vizura na sve strane sveta teško da se i pogled sa Ježevca može izdvojiti kao najatraktivniji.

Pa ipak, ovo je jedan od najomiljenijih homoljskih vrhova, a za to je zaslužan splet okolnosti kao izmišljen za rekreativce.

Pogled na Ježevac sa obale Mlave kod sela Šetonje




Smešten na krajnjem severozapadu homoljskog masiva, sa severa oivičen tokom Mlave, Ježevac je udaljen jedva nekoliko kilometara od poznate termomineralne banje Ždrelo s jedne i manastira Gornjak sa druge strane, pa kombinacija za zanimljiv izlet ne manjka.

Pa tako, u zavisnosti od afiniteta, posle planinarenja se možete brčnuti u toploj vodi ili povući u manastirski mir, ili oboje. A ako neko tako preferira, može sve to i bez planinarenja. Svakom po volji.





Sam uspon na Ježevac može se izvršiti iz tri pravca: sa severozapada od sela Ždrelo, sa istoka od manastira Gornjak, zadužbine kneza Lazara iz XIV veka, i grebenskom stazom između ova dva pravca koju lokalci nazivaju "preko Kozjeg grba".

Poslednja od ove tri važi za najatraktivniju i najzahtevniju, jer skoro sve vreme ide kamenom i kršem, ali je ujedno i najkraća, ali kažu i da je leti i potencijalno opasna zbog mnoštva zmija koje koriste stenoviti teren za sunčanje.

Mi smo za uspon izabrali pravac od Ždrela, a za spust stazu do manastira, reklo bi se najlakšu varijantu.




Pogled na vrh sa zapada

A Ježevac je vrh kao stvoren za uživanje.

Uspona taman dovoljno da se čovek malo oznoji, visina taman tolika da se kaže da smo na planini, a pejzaži dovoljno raznovrsni i pogledi dovoljno atraktivni da svaki pređeni korak ima neke svoje čari. 

Prvo kroz retku šumicu kroz koju se providi Vukan sa suprotne strane Mlave, pa širim kolskim putem do grebena sa kog pogled puca preko stiške ravnice, i na kraju kamenitom putanjom do najviše tačke.





Do samog vrha putić vodi kroz polja sitnog poroznog stenja pomalo nalik na ježeve bodlje, pa kažu da je Ježevac po tome i dobio ime. Nije ovo ništa neobično za Homolje, sličan teren je i na vrhu grebena Velikog Vranja, a i neki vrhovi južnih Karpata (kojima pripadaju i Homoljske planine) sa suprotne strane Dunava izgledaju vrlo slično.

A opet, valjda je Ježevac baš zbog svoje pristupačnosti ostao u narodu najupečatljiviji. Tako je valjda i stub koji označava vrh dobio i simpatičnu figurinu ježa ukrašenu šarenim staklićima.





Nažalost, nismo uspeli da utvrdimo da li na Ježevcu ima i pravih ježeva; ako ih i ima dobro su se sakrili od radoznalih pogleda.

"Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta", a mi smo se ipak držali utabanih staza i nismo silazili s puta. Čak i da jesmo, između dobro ugaženih trasa u ovom delu Homolja teško da se može naći pravo bespuće, za razliku od nekih drugih delova iste planine u kojima vlada prava pravcata neistražena divljina...






Divljina je ipak odredište za neke druge ture, za neke drugačije organizovane i mnogo manje ekipe. Ova grupa morala je da se zadovolji putevima kojima se češće ide...

Tačka na skoro pa savršen izlet u prirodi stavljena je u manastiru Gornjak, napola uklesanom u stenu, koji je uprkos brojnim turistima zadržao svoj spokoj (samo pojačan umirujućim hukom Mlave), kao da je u minijaturnoj porti vreme stalo pre mnogo vekova...






Nažalost, nismo imali vremena i da se skvasimo u bazenima banje Ždrelo, ali ponekad je ovakve izlete i bolje ostaviti nedorečene, da bismo imali zašto i da se vraćamo.

Ipak, na Homoljske planine vratićemo se i bez toga. Čak i da ovde nema ni banje ni manastira, ni staze, puta, sama priroda je dovoljna pozivnica.

Uvek otvorena, i to ona koja se ne odbija...




2 коментара:

  1. Анониман4/4/17 12:19

    Prelepo mesto! Jedino ga ruzi ono sto se planinarska drustva potpisuju crvenom farbom.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Iskreno, moram priznati da se slažem s ovim. Jesam pobornik markiranja planinarskih staza jer tako vrhovi i drugi zanimljivi lokaliteti postaju dostupni svima i bez pomagala za orijentaciju, ali potpisivanje društava (ili još gore, pojedinaca) koji su markirali stazu može da služi samo njihovoj ličnoj sujeti. Prirodu, uključujući i planinarske staze, bi trebalo uređivati i održavati iz ljubavi a ne iz koristi ili radi sopstvene promocije... Mada, u poređenju sa nekim planinama gde se društva potpisuju na svakih stotinak metara uz stazu, na Ježevcu je to još urađeno skromno i sa merom...
      U svakom slučaju, hvala na komentaru i pozdrav!

      Избриши