8. 7. 2016.

Stara planina - Tri čuke: Šetnja po oblacima


Sistem Balkanskih planina proteže se dužinom od oko 550 kilometara od centra ka istoku istoimenog poluostrva, od Zaječarske kotline na zapadu do Crnog mora na istoku.

Najvećim delom pripadaju Bugarskoj, dok se najzapadniji deo sistema, Stara planina, nalazi u istočnoj Srbiji.

Zeleni pašnjaci, guste šume, nepregledna prostranstva ispresecana rekama i potocima, prošarana atraktivnim vrhovima, vodopadima i drugim biserima netaknute prirode čine ovu gromadu jednim od najživopisnijih krajeva kod nas, a poziv koji upućuje zaljubljenicima u prirodu stalno je otvoren...

Ovog leta pozivu se odazvao i planinarski klub "Borkovac" iz Rume.


Park prirode Stara planina prostire se duž granice sa Bugarskom, potezom dugim oko sto i širokim između deset i dvadeset kilometara, od Zaječara na severu do Dimitrovgrada na jugu. Kao prirodno dobro od izuzetnog značaja, pod zaštitom je države od 1997. godine.

Park prirode obuhvata samo zapadne padine Stare planine, budući da državna granica prati greben pa tako strmije i neprohodnije istočne padine pripadaju Bugarskoj.






Od vanrednih prirodnih vrednosti ističu se planinski vrhovi (od kojih su neki među najvišim u Srbiji), a pre svega vodopadi.

Na Staroj planini nalazi se skoro polovina svih vodopada u Srbiji, uključujući i neke od najviših, a o divljini koja i danas vlada ovim predelima dovoljno govori podatak da se za većinu do početka ovog veka nije ni znalo. Štaviše, zvanično najviši vodopad u Srbiji - Kaluđerski skok, visok čitava 232 metra - otkriven je tek 2012. godine.

Zato i ne čudi što Stara planina privlači pažnju najraznovrsnijih avanturista, pa što ne bi i našu?




Najpristupačniji, samim tim verovatno i najpoznatiji staroplaninski vodopad je Tupavica, široki slap visok petnaestak metara koji se nalazi na oko pet i po kilometara od sela Dojkinci, svega stotinak metara od dobrog zemljanog puta koji vodi ka severu dolinom Dojkinačke reke.

Pored Tupavice prolazi frekventna planinarska trasa ka predelu zvanom Arbinje, i dalje ka atraktivnom vrhu Tri čuke (1937 m.n.v.), koji je bio i naš cilj.

Kako je put od Dojkinaca do Tri čuke i nazad ipak predugačak za veliku i kondiciono šaroliku ekipu, naša grupa je do vodopada stigla spakovana u prikolicu čime smo postali pioniri nove planinarske discipline koju smo krstili "kamioning"...







Staza do vrha Tri čuke, koga čine tri odvojena vrška otprilike iste visine, tehnički je lagana ali kondiciono prilično zahtevna šetnja, budući da savladava preko osamsto metara u usponu... Ipak, ovolika visinska razlika se gotovo ne oseti, jer pogled stalno luta po bajkovitim prostranstvima Arbinja pa prosto nemamo kad da razmišljamo o naporu...

Do pod sam vrh (ili vrhove) staza vodi prostranim livadama, a poslednjih nekoliko stotina metara uspon je uz stenu, pa treba biti malo oprezniji, naročito po vlažnom vremenu...

Problema sa orijentacijom nema, budući da do grebena vodi jak kolski put, a zatim grebenska staza maltene sve vreme ide tačno po srpsko-bugarskoj granici, pa pravac određuju granični kamenovi...







Dan koji smo mi odabrali za izlazak na Tri čuke nije bio baš najpovoljniji za gustiranje panorama sa staroplaninskog grebena, ali ni šetnja po oblacima nije bila neprijatna.

Štaviše, igra oblaka samo je doprinela mističnoj atmosferi jedne od najneistraženijih planina Balkana, a trenutak kad se bela zavesa pomakla i otkrila prvu od tri kamene glave vrha nemoguće je staviti u reči tako da se osećaj prenese iole verno.

Markes je jednom napisao da mnogi žele da žive na vrhu planine, a ne znaju da je istinska sreća u savladavanju litica; ako je tako, onda smo mi i pored oblaka i sitne kiše mogli da se smatramo srećnima.








Jedna pa druga pa treća čuka, red uspona, red silazaka, red livade, red kamena, red kleke... Fantastični pogledi po kojima je ovaj vrh poznat ipak su izostali, ali je uživanje bilo potpuno.

Čak nam nije smetao ni jak vetar, i temperatura koja bi više priličila početku novembra nego kraju juna...









Nizbrdo nas je put vodio ka vrhu Kopren, koji smo nažalost usput izbrisali iz plana zbog nedostatka vremena, uglavnom izazvanog podužom pauzom kod neobičnog izvora Tri kladenca.

Umesto jasno definisanog izvora, Tri kladenca izgledaju više kao nekakve podvodne livade: kad se zagazi u travu oseti se šljapkanje, a na par mesta voda se skuplja u bare, pa one tri najveće čine pomenute kladence.

Za razliku od sremskih kaljuga koje su nam bile prva asocijacija na ovaj prizor, ova staroplaninska voda je vrlo bistra i pitka, pa smo priliku iskoristili i da napunimo flašice i čuturice.









Kako smo odmicali dalje od Tri čuke, tako su se i oblaci razilazili pa smo uskoro umesto po oblacima šetali po nepreglednim poljima kleke, gde je valjalo dobro obratiti pažnju na svaki korak, što zbog neugodnog bodljikavog žbunja, što zbog skrivenih opasnosti.

U jednom trenutku mimoišli smo se sa jednim sjajno kamufliranim kapitalnim primerkom poskoka, srećom bez posledica po obe strane. Potrudili smo se da ga ne uznemiravamo, ipak nije lepo dirati domaćina u njegovom domu tokom popodnevnog odmora...






Kad se nebo potpuno razvedrilo, jedan manji deo grupe izašao je i do vrha Stražna čuka (1772 m.n.v.), koji nam je bio samo malo van zacrtanog puta nazad do Dojkinaca. Uprkos vetru koji je ljuljao i one najstamenije ovde su nas staroplaninske panorame konačno ostavile bez daha.

Kada čitav dan šetate po oblacima i ne vidite prst pred okom, kad se oblaci konačno raziđu pogled uvek ostavlja izuzetan utisak, kakav god bio - a ako je ovako fascinantan onda prosto i ne želite da se sklonite sa vrha litice sa koje vetar može da vas oduva, i na jedan kratak trenutak sve drugo postaje potpuno nebitno...






Do kraja staze obišli smo još jedan vrlo interesantan geomorfološki spomenik - krašku uvalu poznatu pod nazivom Ponor.

Ime dovoljno govori za sebe, pa se tako sa blago zatalasane livade improvizovana staza strmoglavljuje pedesetak metara u nedra brda, odakle se u dnu vertikalne stene probija ponornica iz svog kamenog hodnika duboko u utrobi zemlje.

Ostaci kostiju neke prilično velike životinje koje smo ovde našli nemi su svedok gostoljubivosti ovog lokaliteta...






A po povratku u Dojkince neke od nas je čekalo još jedno iznenađenje: pošto je usput "procurela" informacija da su tih dana kad smo obilazili Staru planinu drugu Radiću i meni bili rođendani, u seoskoj kafani nam je priređena prava pravcata rođendanska žurka!

Bilo je tu i torte, i poklona u šarenom papiru, i ića (pohovane pečurke i odlični dojkinački sirevi, domaći punomasni) i pića (domaće mutno točeno Pirotsko pivo i hladan klaker), i žive muzike (nećemo sad zakerati oko žanra), falile su samo konfete i slavljenički šeširići!

Da mi je neko nekad rekao da ću 35 godina ovozemaljskog bitisanja proslaviti na takav način, na takvom mestu, ne bih mu poverovao ni u najluđim snovima.





"Oj devojče, Piroćanče..."


Nažalost, vremena da se slavlje produži do zore nije bilo jer sutradan nas je čekalo rano ustajanje i uspon na moćni Midžor, najviši vrh uže Srbije...

Ipak, sve i da smo se odmah ujutro spakovali i vratili kući, Stara planina bi mi ostala u vrlo lepom sećanju. Prvi susret sa planinom o kojoj se pričaju prave planinarske bajke nije razočarao, naprotiv.

Nadam se samo da do sledeće posete neće proći još tri i po decenije...




Нема коментара:

Постави коментар