1. 7. 2014.

Prokuplje i Caričin Grad


Drugi dan vikend ture po južnoj Srbiji u organizaciji PK "Borkovac" iz Rume bio je rezervisan za obilazak Prokuplja, Caričinog Grada i Leskovca. Nakon obilaska Đavolje varoši i uspona na Sokolov vis od prethodnog dana, ovaj deo ture bio je zamišljen kao odmor uz razgledanje lepota i zanimljivosti Topličkog i Jablaničkog okruga. Sadržaja je ipak bilo toliko da je nekima ovaj dan odmora bio možda naporniji i od samog planinarenja. Ipak, vredelo je videti makar i jedan deo znamenitosti ovog kraja.

Prokuplje je grad bogate istorije i centar Topličkog okruga. Danas ima oko 27.000 stanovnika, mada deluje mnogo veće zbog značajne razuđenosti. Grad kao grad nije preterano upečatljiv, sa izuzetkom užeg centra sa lepo uređenom pešačkom zonom i nekoliko interesantnih građevina s kraja XIX i početka XX veka, ali je zato brdo Hisar iznad grada, prepuno istorijskih znamenitosti, mesto koje definitivno treba videti i posetiti.

Sa svoja 362 metra nadmorske visine, brdo Hisar (koje ne treba pobrkati sa istoimenim brdom nadomak Leskovca) ubedljivo dominira okolnom dolinom reke Toplice i ujedno predstavlja prvu tačku Male topličke planinarske transverzale (ukupne dužine 122 kilometra), koja obuhvata i Sokolov vis, Đavolju Varoš, Prolom Banju i još devet kontrolnih tačaka.




U podnožju brda nalaze se dve veoma stare crkve: hram Svetog Prokopija koji datira iz IX ili X veka i takozvana Latinska crkva, najverovatnije iz XIV veka. Hram Svetog Prokopija je bazilika iz vizantijskog vremena, a današnje ime dobio je kada su sredinom XIV veka ovde prenete mošti Svetog Prokopija iz Niša, kako bi se spasle od najezde Turaka.

Od imena hrama potiče i samo ime gradaProkopijev grad, što je vremenom preraslo u Prokuplje. Crkva je više puta stradala i obnavljana, a današnji izgled dobila je 1906. godine, kada je uz crkvu dozidana zvonička kula.




Latinska crkva (poznata i kao Jug-Bogdanova) je mala jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom podignuta na mestu veće ranohrišćanske bazilike, čiji ostaci su vidljivi oko današnje crkve, a koja je opet bila podignuta na mestu nekadašnjeg rimskog hrama posvećenog bogu Merkuru.

Mada istorijski nije utvrđeno ko je crkvu podigao, tradicija je vezuje za mitskog Jug-Bogdana, dok naziv Latinska potiče od Dubrovčana (Latina) koji su imali svoju koloniju u Prokuplju tokom XVII i XVIII veka i koristili crkvu za svoje službe.




Celo Prokuplje se inače naziva i Jug-Bogdanovim gradom, po kosovskom junaku koji je prema legendi vladao ovim gradom tokom XIV veka.

Jug-Bogdan nije u potpunosti istorijska ličnost, već mitska predstavka župana Vratka Nemanjića (oca kneginje Milice), najverovatnije iskombinovana sa još jednom istorijskom ličnošću po imenu Juga, o kome se zna samo da je u isto vreme bio vlastelin na području Dubočice (današnji Leskovac). Danas se tvrdi da ni legendarnih devet Jugovića nisu zapravo bili Jug-Bogdanovi sinovi, već alegorija vojne moći župana Vratka, koji je pod svojom komandom imao devet armija.

Iako Jug-Bogdan kakvog poznaje narodna poezija zapravo nije postojao, srednjovekovno utvrđenje na zaravni na vrhu brda Hisar od pamtiveka se naziva Jug-Bogdanov grad, a jedna izdvojena kula na padini brda zove se Jug-Bogdanova kula.





Na vrhu brda se nalazi i upečatljiva građevina s početka XX veka sa kulom, koju je lokalni lekar dr Aleksa Savić izgradio kao sanatorijum od sopstvenih sredstava, ali je nakon nacionalizacije posle II svetskog rata predata na korišćenje preduzeću "Prokupac" i pretvorena u restoran.

Međutim, nakon odlaska "Prokupca" u stečaj, restoran sa otvorenom terasom s koje se pruža fantastičan pogled na Prokuplje i okolinu zvrji prazan i propada. Šteta...




Od Prokuplja se krenulo putem Caričinog grada, koji nije baš u neposrednoj okolini, ali je ipak dovoljno blizu da se prilika za obilazak ne propusti.

Arheološko nalazište Caričin grad u blizini Lebana predstavlja jedan od najznačajnijih lokaliteta vizantijskog doba, a sa velikom sigurnošću je utvrđeno da je u pitanju grad Justinijana Prima, koji je po predanju Justinijan I izgradio na mestu gde je rođen. Kompleks koji se prostire na više od 40 hektara zaista je impresivan, a još impresivnijim čini ga podatak da je sve to izgrađeno za manje od devedeset godina: podignut je oko 530. godine, a već 615. godine razorili su ga Avari.






Iako je postojao vrlo kratko, grad je bio značajan administrativni, ali pre svega religijski centar, o čemu svedoče ostaci čak šest sakralnih građevina. Tri prstena gornjeg, srednjeg i donjeg grada, međusobno su bili odvojeni bedemima; na prostoru gornjeg grada nalazila se episkopska palata i jedna od najvećih katedralnih crkava iz vizantijskog doba, a srednji grad je imao kružni trg sa uređenim trotoarom.

Grad je imao i vodovod i kanalizaciju, pa čak i sisteme podnog grejanja u pojedinim objektima.






Arheološka istraživanja Caričinog grada traju, sa prekidima, od 1880. godine. Trenutne radove na restauraciji i konzervaciji iskopina finansiraju Francuzi, a u uskoro će se priključiti i Nemci.

Ipak, uprkos stranim izvorima finansiranja, lokalitet deluje neobezbeđeno, slabo održavano, na pojedinim mestima ima i smeća, a ne postoji ni najosnovnija turistička infrastruktura. Zbog svega toga Caričin Grad ne može da uđe na listu UNESCO-ve svetske baštine, gde mu realno i jeste mesto, što je zaista ogromna šteta...







Turu završavamo u Leskovcu, posetom Narodnom muzeju, kod kojeg doduše jači utisak ostavlja unutrašnja arhitektonska organizacija i aranžman postavke, nego sam sadržaj...

Muzej se bavi istorijatom Leskovca negde od sredine XIX veka do kraja II svetskog rata, i podeljen je u tri celine, od kojih se jedna odnosi na industrijalizaciju ovog kraja, poznatog po proizvodnji tekstila, od pojave zanatskih esnafa do početka XX veka, druga na Balkanske ratove i I svetski rat, a treća na II svetski rat, sa akcentom na Leskovac i okolinu.



Postavke datiraju iz vremena kada je muzej izgrađen (početak sedamdesetih godina prošlog veka), ali i danas deluju sveže, a iz prostorne organizacije i načina osvetljenja izvire čist profesionalizam. Nezavisno od sadržaja, ovako bi trebalo da izgleda svaki muzej.

Mladi kustos je zanimljiv, kompetentan i prepun informacija, jedino što mi se nije dopala izražena apologija nemačke okupacije u njegovoj priči. Možda sam ja učio neku iskrivljenu verziju istorije u školi, i možda je Leskovac zaista pod Nemcima cvetao, ali to mi je stvarno bilo malo teško za progutati...



Srećom, opor ukus u ustima ispravio je čuveni leskovački roštilj. Isitini za volju, ispostavilo se da je u gradu od šezdeset hiljada stanovnika, pa još i srpskoj prestonici roštilja, prilično teško pronaći restoran koji radi nedeljom popodne, ali potraga se na kraju isplatila. Iako se pri povratku kasnilo više od tri sata, svi su ipak bili zadovoljni...




Više nego sadržajna tura bila je ujedno i poslednja akcija PK "Borkovac" pred letnju pauzu do septembra, tako da će planinari leto provesti u odmaranju ili nekim sopstvenim akcijama.

Meni misli već polako počinju da lutaju ka Fruškogorskoj transverzali, na koju se nakanjujem već godinama... Ali ta priča tek čeka svoje vreme da bude ispričana...



1 коментар:

  1. ...savršen izazov za nove putnike IZ Srbije... po lepoj zemlji Srbiji... I nije netačna ona nekadašnja:''Upoznaj svoju zemlju da bi je više voleo''. Mnogi narodi bi sve dali da imaju ovakva bogatstva, a svud oko nas pametne države koje ih imaju - čuvaju sve to svoje daleko bolje nego mi. Zapuštanje istorije je zapuštanje samog sebe...

    ОдговориИзбриши